Iz Bojnikova ratnog dnevnika I

Napisao: Stjepan Maksimović

U jednoj od bezbroj noći prelijepog grada na samoj crti bojišnice.

Priča, nije izmišljena , imena - možda imena jesu i pojedeni likovi.

Ostalo?

Sve je stvarnost – Surova stvarnost što stanovništvu ovoga grada nekoć ne tako davno ureza,

Duboke brazde na lica , a teške rane u srca.
I nisu ovo priče iz davnina. Ima ih pet, ima ih pedeset ima ih 50000, ima ih zapravo onoliko koliko ljudski duš bijaše tih dana  na tom groznom mjestu , ovo je istina o gradu, i ljudima koji su herojski branili svoje ime i koji su jednostavno branili svoje.
Večeras ćete biti bačeni u rijeku…
Rekao je nepoznat ženski glas, kada sam oko 19 podigao slušalicu…i … to je sve . Zavladala je grobna tišina. U ždrijelu pokislog mraka, su jedna za drugom nestajale gradske četvrti. Bez predmetno je sada govoriti o uličnoj rasvjeti, jer ona - ona već dugo neradi.
Od dvadeset dva sata do pet u jutro je policijski sat .
Tamo sa druge strane samo po koji pucanj i glasni povici.
Ujooo jel te stra mraka?
Nije…
A jes li večero?
Nisam !
Eeee, onda evo - šaljem ti večeru !
Tamom prolomi jaka grmljavina…

Zvuk sirene….
Komešanje u stubištu.
Po već ustaljenom redoslijedu i tišini ulaze u improvizirano sklonište blijedi stanari.
U miru sjedaju umotani u deke - pali se radio ….
Donose nepokretnog i teško bolesnog susjeda sa četvrtoga kata.
Sad smo kompletni.
Štovani slušatelji… upravo je, kao što se čuli, za šire gradsko područje oglašena opća opasnost ….molimo vas …
Djeca su se već stisnula u toplo majčino krilo …
Šapuću nešto.
Djevojčica u kutu, čije nervozne ručice glade po kosi, prilično veliku lutku, veoma smirenim glasom ponavlja:
- Ne boj se bebo, ne mogu oni nama ništa.
Ne boj se, sve će biti dobro. Sutra ćemo se opet Marija ti i ja igrati - a ti ćeš biti pobjednik.
Evo obećavam ti.
A znaš doći će sutra Mato i biti će super
Jel tako mama?
Ma tako je zlato mamino.
A gdje je tata …?
A onda - strašan prasak se prolomi tu negdje blizu.
Zebnjom i ne izvjesnošću dugo već pretrpano srce naglo promjeni ritam..
Nije me strah.
Izlazim van.
Čuje se jasno lomljava stakla.
Vrisak, jauci, dječji plač
Pogodilo je susjednu zgradu ima ranjenih
Dolazi hitna. Odvoze ranjenike među njima je i mala Marija
Vraćam se nazad u sklonište –
Ljudi su nervozi, blijedi, ali ponos i prkos ne silazi sa lica.
Kažem im je što bilo.
Pod dojmom svega što sam vidio i telefonskog poziva, onoga od 19 sati, napuštam sklonište negdje oko 23 .
Čujem jasno kako govori - majka djevojčici sa ogromnom lutkom.
Slušaj Jelena!
Nemoj, da beba bude pobjednik sutra
Sutra, će valjda biti pobjednik Marija .
I bila je…
Danas je Norijada.
Stotine učenika, završnih razreda srednjih škola - luduju ove noći na korzu.
Gledam - među njima je Marija -
Obučena onako, maturantski i rumena u licu izgleda baš kao crvena kraljica. –
Gle, eno i Jelena !
Gura pred sobom kolica - a u naručju beba.
Baš kao one noći, samo što sada Jelenina beba, drži u ruci malenog plišanog medu - rekoh supruzi dok smo pored njih prolazili.
Sretno u novi život i neka vas Bog sačuva rata, gladi i svih zala …