Malédiction

Dolazi uz večernje zvono,
S tornja grobljanske crvke
Na ilovaču miriše
Teško uzdiše
Oči ti bolno suziše,
Mozak ti vrane popiše
Kad mene kraj tebe ne više

Pisalo je tamo negdje na nekom spomeniku nekoga groblja pored slomljene ruže uklesane mladosti kažu nema više - a priča se da je da je ljubav buktinja bila – da je …. Svašta se priča . Priča se da je majka je njegova klela - onako kako već kletve idu – i sa kletvom da Bog da imao pa ne imao -svu kletvu svoju završila . sad nisu skupa … on leži tu podno križa a ona luta … i traži duh njegov izgubljeni u sebi i u ljudima koji joj kroz život prolaze… Svi isti bezlični bezbožni samo da im je ….
Drugi joj snove oteše ….u procjepu je zapravo bila … Roditelji njeni bogati nisu joj za siromaha dali … a on njen prekrasni siroti princ je doista volio – tko će joj izreći riječi spasenja pitam vas – društvo je gleda s nepovjerenjem, a ona skreće pameću i neuvijeno izjavljuje ja nisam kriva. iskupljenje svoje ovo zemaljsko traži sjedeći pored puta , u licu ispijena, uvela, žuta .- Dvojakost imaginacije iskazana kroz ove riječi – donosi vjetar, oluju sprema - ponekad čini se neprijateljski nastrojenu, ponekad spasonosnu, kao što je to primjerice u nebesa uzdignuta moć i blagoslovljena moć zmijskog otrova – koji ljepotu i užas čudno miješa, a javu razbija u mračnu svjetlost, koja dolazi kako se otrov srcu približava – U blagotvornu i nepatvorenu asocijaciju koju odozgo sa neba Đavolje oči sa osmjehom prate..i stalno ponavljaju paradoksalnu vrijednost kletve … Dali vi mislite da je tomu tako?
U spomen iscjeljujući vrijednosti imaginacije, koja suprotno veli- idi i životnom se veseli

Stjepan Maksimović